SPONZORI HNK ''KOSTRČ''

 

 

      

 


PRIJATELJI HNK KOSTRČ: Slađan Frick (Frick Getränkeservice Bürstadt), Željko Brezović (Ive Ruškića), TEA d.o.o. Orašje, Nenad Mišković-Nešo, Tunjo Božanović, Đuro Božanović, Marko Živković - Itin, BADŽO d.o.o. Orašje-Gradačac, Mato Mišković - Majki, Perica Mišković - Peđa, Mirko Mišković-ĆIRO, POSAVINATV .....

Povijest

Povijest sela (2)

Kostrč se nalazi u srcu Bos. Posavine, pa je teško pisati o povijesti samog sela, a pritom ne spominjući stalno okolna sela i širu Posavinu.Zato ovdje iznosimo
"Prilog povijesti Bosanske Posavine" koji je u knjizi "150 godina osnovne škole u Tolisi" napisao naš mještanin dr. sc. Pavo Živković kao i izvadak iz članka "Prilog toponomastici i porijeklu stanovništva u Posavini" koji je objavio naš poznati novinar dipl. pravnik Anto Baotić

Dr. sc. Pavo Živković

Prilog povijesti Bosanske Posavine

Naselja od ušća Bosne u Savu do ušća Tinje, prema iskopinama može se zaključiti da imaju dosta staru prošlost. Na području ovoga dijela Posavine nalaze se tri humke — uzvišenja: prva humka je u Donjoj Mahali pod nazivom Živkovića brdo. Na ovoj lokaciji su iskopana dva primjerka rimskog novca, koji se danas čuvaju u muzeju u Pečuju — u Madarskoj. Druga stara humka — uzvišenje nalazi se na području Basutske, gdje Sava pravi meandar, i nosi naziv Ćosino brdo ili Repovac, koji se nalazi nasuprot Županje preko Save. Na ovom lokalitetu također su pronađeni primjerci rimskog novca, te zemljanog i bakarnog posuđa od kojih se neki čuvaju u samostanskom muzeju u Tolisi. Treći lokalitet starog naselja nalazi se izmedu sela Matića i Boka pod nazivom Gradište.

Prema legendi ovdje je nekada bio kraljičin grad, no danas o toj legendi nema vjerodostojriih podataka. Na ovom lokalitetu su izorani ostaci opeke, i jedan pnmjerak srebrenog novca, koji se čuva u samostanskom muzeju u Tolisi a potiče iz neolitskog doba. Pored humke na ovom lokalitetu se nalazi izvor koji nosi naziv Dubravica. lako dosta rijetki, ovi pronalasci nas vode u dosta daleku prošlost ovih krajeva, koji nažalost nisu u dovoljnoj mjeri ispitani. Iskopavanja na ovom pod­ručju bi mogla dati mnogo više podataka o dalekoj prošlosti ovog kraja. Prvi pisani spomenici za ovo podrucje datiraju iz 13. stoljeća, točnije 1244. godine pominje se Terra Tolys, šire područje, koje je obuhvatalo teritorij od ušća rijeke Bosne na zapadu, Save na sjeveru, Tinje na istoku i Spreče na jugu. Terra Tolys predstavlja širi teritorij, što se zakljucuje iz povelje ugarskog kralja Bele IV, u kojoj se pominje rijeka, mjesto i kraj. To je teritorij veličine jedne manje župe, koja se nalazi u župi Usori. Nad ovim teritorijem prevlast je imala Ugarska u prvoj polovini 13. stoljeća, što se zaključuje iz navedene povelje Bele IV. U vjerskom pogledu, ovaj teritorij pripadao je bosanskoj crkvi, čije je sjedište bilo u Đakovu, a teritorij je ulazio u sastav srednjovjekovne bosanske države.

Naziv Tolys nije slavenskog porijekla, nego potiče još öd starih Grka, a u prijevodu znači mutno, to vjerovatno otuda što je ova riječica u sebi mutna. Prema ovoj riječi dobio je širi teritorij naziv Terra Tolys. Na ušću ove rijeke u Savu smješteno je i selo Tolisa, koje je naziv dobilo po rijeci, a smješteno je bilo zapadnije od današnjeg lokaliteta. U ovu rijeku ulijevao se Boug (riječica) zajedno sä Briježnicom, po kome je najvjerojatnije dobilo ime naselje koje danas nosi naziv Bok. Prema prikazanim podacima, ovo su najstariji pisani dokumenti o posavskim naseljima.

U vrijeme jačanja i teritorijalnog proširenja bosanske srednjo-vjekovne države ulazilo je ovo područje u sastav bosanske države. Ban Stjepan II Kotromanić proširio je bosansku državu do Save na sjever, pa je tako i ovaj teritorij ušao u sastav Bosne, a prestala je Ugarska prevlast nad ovim krajevima.

U vrijeme prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića o1353—1391), kada je Bosna doživjela vrhunac u teritorijalnom proširenju, potpuno je prestao sva uticaj Ugarske u ovim krajevima. Početkom 15 stoljeća, kada je u Bosni oslabila centralna vlast, kraj današnje Posavine ponovo je dospio pod prevlast Ugarske, i takvo stanje se zadržalo i do poslije pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine.

Stvaranjem jajačke i srebreničke banovine ovaj dio Posavine ulazio je u sastav srebreničke banovine, koju je stvorio ugarski kralj Matija Korvin 1458—1490. godine. Za ovaj period ne postoje nikakvi podaci o pomenuta dva najstarija naselja, ali se može predpostaviti da je stanovništvo, koga je bilo vrlo malo, bježalo ispred turske najezde u Ugarsku, do njenog pada 1526. godine pod tursku vlast, bitkom na Mohačkom polju. Tada su definitivno i ovi krajevi pali pod tursku vlast. Nenaseljenost ovih krajeva, dolaskom Turaka, podkrijepljuju podaci da je u godini 1533. prostrana nahija Nenavište (Gradačac) sa širokim prostranstvom oko rijeka Tinje, Save i Bosne imalo samo četiri slabo naseljena mjesta, Gračaca, Bihaća Glavica, Koprivnica i Modriča, sa ukupno 49 kuća,

Ovaj teritorij, koji se smatrao dugo vremena »ničijom zemljom«, prema ovim pokazateljima bio je vrlo slabo naseljen. Vjerojatno je jedan u nizu razloga slabe naseljenosti Posavine bila i česta poplava ovih triju rijeka i česti prolasci vojske prožeti pljačkom. Sa dolaskom Turske u Bosnu i ovaj kraj preživljava krupne etničke promjene. U toku 1533. godine, spominje se 13 mezri — kultiviranih zemljišta — kao nenaseljeno područje, među kojima se spominju: Tolisa i Vrbina Lokva kod današnjeg Orašja. Zbog nenaseljenosti ovoga područja, a u cilju potreba osiguranja pozadine za dalje napredovanje Turske prema sjeveru u Ugarsku i na zapad u Austriju, Turska nastoji da naseli ovo područje, koje je inače bilo podložno čestim poplavama rijeka Tolise i Save. Zvornički sandzak-beg pozivao je vlaške knezove i uglednije ljude da utiču kod raje za naseljavanje ovoga područja.

Naseljenoj raji date su izvjesne poreske povlastice, što je djelimično i privuklo stanovništvo u ove poplavi podložne predjele, u koje se »raja« nerado naseljava.

Kako u ovo vrijeme nije bilo još ustaljene granice između Austrije i Turske, to je stanovništvo moglo prelaziti čas na jednu čas na drugu stranu Save. Prelaskom u Posavinu mještani sela Tolise i Utorkovišta <danas Donje Mahale) plaćali su turskim vlastima porez filuriju. I jedna i druga sila nastojali su naseliti to stanovništvo za stalno, Austrija zbog regrutiranja vojnih granicara, a Turska zbog sigurne granice na Savi. Tako je ovo stanovništvo, na izvjestan način, uživalo beneficije, jedne ili druge strane, ali često izlozeno i pljaćkanju i jedne i druge vojske, kada bi prolazile ovim krajevima u vrijeme pomenutih ratova. Naročito veliku odmazdu turska vojska (janjičari) provodi nad stanovniš-tvom sela: Tolise, Tarkovišta (Utorkovišta, današnja Donja Mahala), Matić selišta, Bubalova Boka (Bok), Vidovica, Oštre Luke, Ugljare, Kostrča i Domaljevca, u toku 1690. i 1691. godine, trpeći poraze od Austrije. Stanovništvo ovih sela prisiljeno je da u toku 1692. godine, a i narednih godina, ponovo bježi u Slavoniju, u mjesta u kojima su i ranije nalazili utočišta; Babinu Gredu, Štitar, Županjsko blato i Bošnjake. Mještani Vidovica sa susjednim selima Lepnicom, Kopanicama i Vučilovcem bježe preko Save u Slavoniju i nastanjuju se u Bošnjacima, a manjim dijelom u Županjskom Blatu, Podgajcima i Rajevu Selu.

Odbjeglo stanovništvo ovih sela u Županje Blato i Babinu Gredu uzimala je Austrija za graničare, jer su oba pomenuta mjesta u Slavoniji još 1699. godine određena za sjedište velikih graničarskih posada sa kapetanom na čelu. Porazom Turske i zaključenjem Požarevačkog mira 1719. godine, počinje odbjeglo stanovništvo da se vraća na svoju zemlju, na desnoj obali Save. Tim mirom ovi krajevi potpali su pod austrijsku vlast. Po povratku stanovništva ovog dijela Posavine osnovana su i prva stalna i prava naselja: Domaljevac, Tolisa, Utorkovište, Ugljara i Kostrč. Neki od doseljenika vratili su se na svoje stare posjede, dok su drugi kupovali zemlju od turskih spahija.

Veliki dio izbjeglica iz Bošnjaka, Podgajaca i Rajeva Sela, u istom ovom periodu, vraća se u Obedu, u već ranija naselja: Vidovice, Lepnice, Kopanice i Vučilovac. Pravoslavno stanovništvo sa područja ovog dijela Posavine bježi takođe u Slavoniju i to u područje oko Slavonskog Bro-da, da bi se i ono poslije 1719. godine vratilo u prvobitna sela: Ogudovac sa Orlovim Poljem, Grebnice, Brvnik i Batkušu, a nešto manje u Žabar, s obzirom na to da se iz ovog sela osjetila manja emigracija stanovnika.

Naseljavanje desne obale Save bilo je još masovnije poslije definitivnog uspostavljanja granice duž rijeke Save i Dunava, izmedu Aus­trije i Turske, beogradskim mirom 1739. godine, kada su ovi krajevi ponovo potpali pod tursku vlast.

Izbjeglice iz Babine Grede nastaniše se: »na desnoj obali Save kraj vode Tolise, na starim svojim kućištima« (ovako se i danas zove jedan dio toliškog zemljišta).

bili toliko prostrani da su neki od njih napšteni jer se nisu mogli čestito obrađivati. Polje je bilo dosta uzdignuto i nije bilo podložno plavljenju. Sa istoka je Utorkovište graničilo sa Obedom gdje su smještene Vidovice sa ostalim selima, sa juga je bio turski teren, koji se prostirao na baru Burim i Humku. Humka je bila udaljena petnaest minuta hoda. Sa zapada je granica područja Utorkovišta bila rijeka Briježnica, a sa sjevera rijeka Sava. Dužina je iznosila oko dva sata hoda, a širina je iznosila oko pola sata. Obradivog zemljišta, je bilo oko 180 jutara na području teritorija Utorkovišta, a pustog i mjestimice obraslog oko 150 jutara. Mješovite šume je bilo oko 150 jutara.

Na teritorij Utorkovišta se nastavljaju Vidovice koje su se prostirale do Bajinca Pašinca u poplavnom predjelu Obede. Vidovice su se nalazile u ravnici koja je djelomično podložna poplavi, a k tomu je i obrasla. Kao takav ovaj kraj je bio prošaran plodonosnim zemljištem i dubravama. Graničari koji su tu stanovali koristili su pašnjake za uzgoj svinja, koje su uzgred ovo polje bile potpuno razrovale i opustele. Dužina ovog područja protezala se od istoka prema zapadu čitav sat hoda, a širina pola sata hoda. Oranica je bilo oko 400 jutara, šumskog terena oko 700 jutara, a nekultiviranog zemljišta je bilo oko 14 jutara. Sa istoka je granica bila bara Obed, a sa juga turski teritorij, koji se prostirao juzno od Bainca, dok je sa sjevera bila granica rijeka Sava. Uspostavljanjem granice duž Save priliv i naseljavanje u Posavini bilo je sve veće. Prema podacima iz popisa za 1743. godinu, pominju se već odvojena sela iz sastava Utorkovišta: Bubalov Bok (današnji Bok), Matić selište, danasnji Matići i Oštra Luka, dok su u sastavu Utorkovišta i dalje ostala sela: Ugljara, Tolisa i Kostrč. Popis iz 1743. godine, upućuje na brojčane podatke broja porodica u pojedinim selima, broj odraslih u porodici kao i broj djece. Tako, na primjer, Bubalov Bok je imao šest porodica i ukupno četrdeset stanovnika, od čega devetnaest odraslih osoba i jedanaestoro djece.

Vezivanje stanovništva za ova sela podkrijepljuje činjenica da je godine 1784. u Tolisi podignuta mjesna kapelanija, što potvrđuju zapisnici vjenčanih i knjige umrlih u župi Tolisi, koja se od te godine pominje kao župa, nakon odcijepljenja od župe Bijela. Novoformirana župa uključivala je veliki broj sela: Utorkovište i Ugljaru koji su sačinjavali jedno selo, zatim Vidovice, Kostrč, Matići, Bok, Oštru Luku, Domaljevac, Grebnice, Skarić i Prud. Prema zapisima crkvenih knjiga po popisu vjenčanih, umrlih i rođenih 1785. godine vjenčano je u toliškoj župi 11 pari, rođeno 69, a umrlo 25. Kada je 8. 2. 1788. godine austrijski car Josip II započeo rat sa Turskom (u narodu osta izreka: >Kad je top puko nasta tegoba za Tolisu i 11 okolnih sela«), po na-ređenju turskih vlasti svi kršćani jz pomenutih 12 sela toliške župe morali su se udaljiti iz ovih krajeva i izseliti ova sela. Turci su se plašili da Austrija ne bi našla podršku u kršćanskom stanovništvu u vrijeme Austro-turskog rata. Stanovništvo ovih sela moralo se seliti u unutrašnjost Bosne, u podnožje Majevice. Najveći broj ovdašnjeg stanovništva izselio se u Blaževac, pod rukovodstvom tadašnjeg župnika u Tolisi fra Ambrože Vučkovića. U Blaževcu su iskopali bunar po zapovijedi pomenutog svećenika, koji i danas postoji i nosi naziv Ambrožin bunar. U periodu od 1788. do 1792. godine, koliko je rat trajao, žitelji sela: Tolise, Utorkovišta (Donje Mahale), Matića, Kostrča, Boka, Oštre Luke, Domaljevca,. Pruda i Grebnica razselili su se djelimično u podnožje Majevice, a u mnogo većem broju žitelji ovih sela ponovo su prebjegli u stara utočišta: Babinu Gredu, Županje blato, Bošnjake, Podgajce i Rajevo Selo. Po okončanju rata 1792. godine počelo se Stanovništvo vraćati u svoja sela, ali ih je veliki dio ostao za stalno u izbjeglištvu u pomenutim mjestima. Po povratku stanov­ništva u postojeća naselja, počelo se ponovo sa obrađivanjem već opustjele zemlje. U najvećem broju su se povratili mještani sela Tolise, koji se naseliše ne više na postojećoj lokaciji Kućista, nego malo dalje od rijeke Tolise: »počev od bare Struga prema Savi gdje je bilo ocijeđenog zemljišta«. I ovaj teren je ipak bio podložan plavljenju, no u poređenju sä lokacijom Kućišta mnogo manje. Zajedno sa mještanima sela Tolise vratio se i župnik, kome su u sred sela sagradili »župsku kuću — kućarić«, koju su jos zvali kapela, sä dvije sobice pod istim krovom. Službu vjersku su po običaju obavljali na groblju Ka­raula, koja je locirana na i danas postojećem groblju. Toliški župnik je sa sobom vratio i crkvene knjige, vrijedne pokazatelje o stanju nataliteta i mortaliteta u ovim godinama. U toku 1792. godine u župi toliškoj, prema crkvenim knjigama, vjenčano je 18 pari, rodeno 75 osoba, a umrlo 18 osoba. Osjećao se dosta slab priraštaj stanovništva u ovom kraju, možda i zbog toga sto se jedan dobar dio žitelja nije uopće vratio u svoje krajeve. U ovoj godini evidentiran je dosta veliki mortalitet, zbog izuzetno teških životnih uslova u vrijeme rata. Broj umrlih je kud i kamo veći od prikazanog stanja jer, u strahu od tur­skih vlasti, mrtve su potajno sahranjivali, a istovremeno neki žitelji su dosta udaljeni od Blaževca, novog sjedišta toliškog župnika, pa nisu dolazili mrtve ispisivati. Povratkom u Tolisu mještani sela To­lise zajedno sa župnikom biraju prakature u cilju normalizacije života. Najčešće su za prakatura iz Tolise birali članove iz roda Nedića, koji su župniku i zemlju za kapelu darovali. U okolnim selima po naredbi župnika trebalo je podići kućarić za misnikove potrebe, kada je pohodio bolesnike ili obavljao službu vjersku. Žitelji sela Tolise bili su dosta marljivi i vrlo snalažljivi. Kao trgovci stanovnici Tolise i Utor­kovišta sretali su se u Beču i Pešti. Najčešći trgovački artikli ovih trgovaca su svinje i ostali mesnati proizvodi, što upućuje da im je stočarstvo pored zemljoradnje bila važna privredna grana. U ovim selima razvijali su se i razni obrti.

Povratkom u ove krajeve nakon 1792. godine, među zanatima vrijedni pomena su: kolarski, kovački, krojački, čižmarski, opančarski, kožušarski, ciglarski i zidarski. Ova posljednja dva daju naslutiti da su mještani ovih sela pravili kuće od opeke, ali su to činili imućniji i ugledniji ljudi (trgovci najčešće).

I žene su se bavile određenim zanatima, a prednjačili su: preslički, tkački, vezovski i čunčarski. Pregače, pocjelice, vezovi i ćilimi ovih vrijednih zanatlijki, takođe su se mogli naći u dalekim krajevima Austrije i Ugarske kao trgovački artikli. Bile su dobri bojadisari kako u bojenju tkanina, tako i u spravljanju boja, naročito crne, žute, zelene, plave, crvene i smeđe. Boje su spravljali od raznovrsnih trava. U dodiru sa Turcima stanovništvo ovog dijela Posavine poprima njihov utjecaj u odijevanju. Jedan od detalja tog utjecanja je napuštanje nosenja sešira, a umjesto toga glavu su obmatali crvenim šalom (sarukom). Selo Bok i Oštra Luka masovnije su naseljavani nakon Austro-turskog rata 1788. do 1792. godine žiteljima iz Tuzle i Špionice Kad su Turci srušili franjevački samostan u Tuzli i protjerali kršćansko stanovništvo iz Gornje Tuzle, žiteljstvo je naselilo Bok i nešto manje Oštru Luku. U Oštroj Luci se i danas dio žitelja zovu Tuzlani, ili pak doseljenici od Špionice Špionjani. Čitav privredni i kulturni život Posavine, bio je u vrlo teškom stanju II decenije XIX stoljeća. U periodu od 1812. do 1823. godine bilo je nekoliko sušnih i poplavnih godina, koje su donijele sa sobom epidemiju kuge. U godini 1815. samo u selu Vidovice deset osoba je umrlo od ove opake bolesti. Pošto se kuga pojavila u Vidovicama, preplašeno stanovništvo u drugim selima zapustilo je zemlju počelo napuštati selišta, bježeći od ove opake bo­lesti. Naredne 1816. godine nastupila je do tada nezapamćena suša, a sela u Posavini zahvatila je velika tuča (led), koja je potpuno uništila Ijetinu i donijela tešku glad i nove epidemije. Stanovništvo Posavine u oskudici hrane, da bi utolili glad, uzimali su razna korijenja i travu ili pak ribu iz zagađenih i nezdravih bara. Ovaj pomor stanovništva uvjetovao je opadanje broja stanovnika u Posavini. Ovakvo teško sta­nje ostalo je sve do 1848. godine, kada se broj stanovnika izjednačio sa brojem prije kuge 1815. godineDomaljevac se 1853. godine cijepa od Toliške župe i stvara samostalnu župu sa susjednim selima (Bazik, Grebnice, Tišina, Škarić i Prud). Zbog ovog izdvajanja u narednom periodu osjeća se stagnacija u brojnom stanju vjenčanih, rođenih i umrlih. Nakon 1863. godine iz okvira Toliške župe izdvajaju se i Vidovice sa susjednim selima, obrazujući još jednu novu župu.

Kada je 1847. godine za vezira u Bosni imenovan Tahir-paša sa pogrdnim nazivom »starčina pogurena«, negdašnji zapovijednik mornarice, proglasio je u Travniku ukidanje beglučenja, koje je preteško za raju. Umjesto beglučenja omogućio je Tahir-paša, da begovi sami određuju porez svojim podanicima. Begovi bez saglasnosti raje uvode još teži porez po raju — trećnu. U cilju ukidanja globa koje čine haračlije ubiranjem harača od »raje«, fratrima je naređeno da u župama na-prave popis broja odraslih osoba: »koji trebaju platiti caru harač«. To isto je naređeno i pravoslavnim popovima. Ovim popisom »raji« nije ništa pomognuto, jer haračlije su i dalje uzimale harač i za djecu u povoju. Ovakvo teško stanje se osjećalo i kod stanovništva ovog dijela Posavine, a naredne godine 1852., 1853. i 1854. bile su gladne. Begovi su tražili svoje, car je tražio svoje, pa se u narodu već tada osjećalo previranje i nezadovoljstvo. Pošto su begovi nailazili na poteškoće oko sakupljanja trećine, istu su davali u zakup, koja se onda nasilnim putem sakupljala. Još 1852. godine, koja je bila nerodna, a sakupljači silom trećinu uzeli, javilo se u posavskim selima revolucionarno previra­nje. U selima se javljaju prvi otpori i ubistva zakupljivača ovih poreza. Naročito su ona učestala u Utorkovištu, gdje su zakupnici trećine prisiljavali mještane da im ubranu trećinu voze svojim zapregama u Gradačac. Najviše muke zakupnicima zadavao je mještanin Utorkovišta (Donje Mahale) pod nadimkom Kumra, koji je kolima vozio zakupnike, a onda ih kod Karaule ubijao i bacao u Savu. Teško stanje posavske i semberske raje nateralo ih je da upute 1854. godine peticiju caru u Stambol. Pismo počinje jadikovanjem: Naši predci i mi već dugo trpimo zbog čega se žalimo vrhovnoj vlasti u Turskoj«. U peticiji optužuju ubirače trećine, da od raje uzimaju trećinu od svega što urodi: »Mi mlogo toga plaćamo za begove da nam kažu s kakvim pra-vom, a nemaju oni to pravo, jer to pravo nam nikada pokazati ne mogaše, jer to je prevara. E tako da kažemo trećina je velika nevolja i nesreća naše zemlje i raja bosanska gotova je snositi svaki porez, koje vaše veličanstvo za dobro nalazi narediti, al trećina sve nam oduzima na samovoljni način. Begovi naši nisu zadovoljni da im se da trećina nego su je procijenjivali u novcu«. Procjena je bila takva da je preva-zilazila vrijednost cijelog rada. Raja se žali da je to čista grabež i da je trećina nesnosna i ubitačna po njih. Pozivali su se na »Hatuhumajum« (zakon), da on predviđa samo desetinu, a oni će plaćati što je potrebno caru, samo da ne bude više trećine a uz nju još i zakupnika. U peticiji se iznosi još jedna optužba na samovolju begova kod razrezivanja poreza, da su uveli slavarinu (plaćati za slave svoga gospodara). Porez su morale plaćati i siromašne kuće, ,»koje radi sirotinje kresno ime slaviti ne mogu«. Što se tiče carskog poreza, raja je u peticiji govorila da im nikada nije bio pretežak, ali to nije slucaj i sa trećinom, »koja nam sve ote«. kako su to predstavnici raje u peticiji iznosili. Žalili su se i na porez vojninu (porez na vojsku). »Carsko veličanstvo dobro poznaje vjernost raje, zato je uvijek želja naša bila i biće pokazati da smo pripravni svagda proljevati krv za prijesto carski. Dopustite dakle vaše veličanstvo da i mi odgovaramo dužnosti vojničkoj, to tim više što je vojnica (porez na vojsku) narodu dotužila, koji od svega novaca nema. Eto dakle sve ovo što smo kazali, vaše veličanstvo vidi da je »raja« u najvećoj nevolji. Trećina, desetina i vojnica sve oduzme raji, koja onda nema od čega da živi i sa čim bi mogo ženu i djecicu prehraniti. Morat će dakle čovjek dijete prodati da porodicu prehrani«. Narod se prijetio da će ostaviti kućište i zemlju ako mu car ne pomogne. Od cara su tražili da se učini kraj njihovoj nevolja i stiša svako nezadovoljstvo, koje bi moglo očajanje stvoriti kod raje. Molili su carsko veličanstvo da izda ferman (zakon) kojim bi ukinuo:

1. sve čitluke i sa njima trećinu koja nikada punim pravom u Bosni postojala nije;

2. da se desetina ukine i da naredi da se ona upravo caru plaća kao sto Hatuhumajum veli;

3. da naredi da i raja u vojsku ide, i po tom da se vojnica ukine,

Na posljetku traže da im car jamči da se mogu slobodno povratiti u Bosnu, bez da ih smiju bosanske vlasti dirati. Ovu peticiju su potpisali seoski knezovi uz riječi: »Mi dakle potpisani vjerni i odani podanici i sluge vašeg carskog veličanstva, molimo pokorno u ime raje za sreću svih podanika da jednako date«. Peticija nije ni došla do cara u Stambol, jer je zadržana od okruzžih vlasti u Tuzli i Gradačcu, gdje su tamošnje vlasti primijetile da se u Posavini nešto smjera, no na to nisu obraćali naročitu pažnju. Umjesto očekivane uslišanosti peticije, na zboru u Gradačcu u zimu 1857. godine, Nuri-paša je pročitao nared-bu da podanici moraju davati trećinu. To je bila posljednja kap koja je prevršila mjeru i uzburkala posavsku raju. Ozlojeđeni begovi zbog ove peticije još više su raju mučili uvodeći 1857. godine novi porez krmčarinu (porez na krmače). Na svaku krmaču se plaćala cvancika, a begovi su takav porez uvodili i na koze. Često puta su begovi određivali porez na krmače kao i na buduće praščiće, vršedi procjenu koliko će svaka i mati mladunčadi. Prema njihovom proračunu svaka krmača trebala je oprasiti po desetoro prasadi, a na svako prase porez je iznosio jedan groš. Posavska raja se žalila na ovakav porez ukazujući na to: »da možda krmača nema ni jednog praseta;, ili pak da prasad mogu pokrepati, a porez se mora platiti prema procjeni begovoj«. Zbog ovako teškog stanja podiže se posavska i semberska raja u Tuzlu kod Kuršid-paše da se žali na zakupljivanje trećine, desetine i poreza krmčarine. Na čelu raje nalazio se poglavica po imenu knez Tomo iz Bijeljine, koji paši reče: »Priteški je zulum trećine, desetine, krmčarije i žirovnine«. Među ovom rajom našli su se i predstavnici ovih posavskih sela: Žabara, Obudovca, Orašja i Čobića Polja. Upućena je i jedna deputacija u Beč o trošku raje, ali su oni odatle upućeni u Sarajevo. Sa puta su se vratili kućama svako sebi govoreci: »Gdi si bio? Nigdi! Što si činio? Ništa!

Nakon što ove molbe »raje« nisu bile uslišane za vrijeme vezira Mehmeda 1858. godine na 8. listopada, u gradačačkom kotaru, kome su pripadala posavska sela, raja obe vjeroispovijedi uputi se na Orašje, jer im je bila dojadila sila zakupnika te samovolja aga i begova. Tuzlanski kajmakam (šef uprave) Nuri-paša iskoristio je ugled biskupa Šunjića za katolike i Milentija Grka za pravoslavne da preko niih utiče na »raju« za ispunjenje obaveza. Ovaj pokušaj Nuri-paše završio se bez uspješno, a on je onda počeo da hapsi narodne izaslanike, upućujući ih u Sarajevo, gdje im se gubio svaki trag. U narodu se javila misao o potrebi oružanog otpora. Odnosi begova i aga sa rajom stalno su se pogoršavali, a vrhunac je bio zbor u Gradačcu na kome je Nuri-paša pročitao naredbu, da se sve obaveze moraju podmiriti. Protiv ove naredbe Nuri-paše žestoko je istupio pop Stojan Stojačević iz Žabara sa još jedanaest kmetova. Popa Stojana i preostalu jedanaestoricu Nuri-paša je dao odmah uhapsiti, okovao ih je u lance i tako okovane uputio u Sarajevo. Prisutnima je rekao da: »Dobro porazmisle, ili će sakupljači trećine na silu porez pokupiti od raje.« Ovakvo stanje natjeralo je podanike da počnu paliti begovske konake u cijeloj gradačačkoj nahiji. Begovi su uspjeli uhvatiti oko trinaest vinovnika i okovane ih poslali u Sarajevo. Pobunjenici u Orašju nagovore tamošnjeg protu Stevana Avramovića da se poduzme rukovođenja bunom. Prota Stevan Avramović porijeklom je iz Hercegovine, Rodonačelnik njegov Stevan Popović došao je u Gornju Slatinu u vrijeme Prvog srpskog ustanka, da bi nakon izvjesnog vremena preššo u Orasje. Prota Stevan Avramović kao prota imao je izvjesnu jurisdikciju nad selima: Čobić Polje, Žabar, Obudovac, Batkuša, Tišina, Crkvina i Grebnice. Prota Stevan Avramović je bio posebno pogodna ličnost za rukovođenje ustankom zbog održavanja veza sa Austrijom i Rusijom preko njihovih konzula u Županji, a takođe je bio u vezama sa Srbima iz Srbije. Oraški prota Stevan Avramović bio je za mirno rješenje ovog problema raje, pošto je bio svjestan moći Turske, no kad se revolucionarni duh toliko rasplamsao da se nije mogla raja stišati, niti naći kompromis, prota Stevan se prihvatio organiziranja bune. Najprije je otišao preko Save, pa je tamo našao nekoliko izbjeglica koji su prebjegli iz Bosanske Krajine u Austriju. Trinaest izbjeglica koje je prota našao, naoružalo se puškama i po noći su prešli u Bosnu preko rijeke Save kod Šamca, noseći sa sobom jednu vreću baruta, koju su sakrili u jednoj njivi sä kukuruzima pored Save u selu Grebnicama. Knez Petričević je naišao na tu vreću sa barutom. Neznajuci čija je, ni od kuda je, stvar je prijavio buljubaši Gromiću, koji je to prenio jednom Turčinu u Gradačac. Turci se odmah prihvatiše oružja i pohitaše prema Grebnicama, gdje se pomenuti barut nalazio. Prota zajedno sa trinaestoricom krajišnika pođe prema Obudovcu, gdje se nalazio konak Avdi-bega, sa namjerom da ga osvoje ili spale. Na putu su susreli pet turskih trgovaca, koji su karavanom nosili sol iz Brčkog, pa su ih sve poubijali, i tako poubijane pobacali u blatnu baru, a njihove konje su dali seljacima. lako su došli do Avdi-begova konaka, nisu ga mogli niti osvojiti, niti zapaliti, jer su begovi dvorani otvorili vatru na njih. Prota se uputio prema crkvi u Obudovcu, uzeo je od imovine što je mogao ponijeti i uputio se prema Žabaru, gdje se održavao zbor o daljnjem toku bune. Prota Stevan Avramović uspostavio je vezu sa pop Jaćimom Stepanovićem iz Crkvine, Hadži pop Petkom iz Vranjaka, protom Pavlom Trifunovićem iz Osječana. Pop Jaćim Stepanović bio je posrednik izmedu pobunjenika i kneževine Srbije, iz koje je prenosio uputstva za ustanak. Pošto su u istom položaju bili i raja kršćani i raja hrišćani, prota Stevan Avramović stupio je u kontakt sa tadašnjim toliškim gvardijanom fra Stjepanom Mikić-Švabićem, rodom iz Kostrča. Oraški prota ga je odveo u Obudovac i upoznao sa ostalim učesnicima bune. Tu je fra Stjepan Mikić-Švabić dao riječ da će i kršćani učestvovati u buni, i da će on istu svesrdno pomagati. U organiziranju daljnjeg toka bune najznačajniji skup održan je u Žabaru 1858. godine kod popa Stojana Stojčevića. Tom su zboru prisustvovali između ostalih i: prota Stevan Avramović, Hadži-pop Petko Jagodić, prota Pavle Trifunović, pop Jagić Stefanović iz Crkvine, pop Stanko Vuković iz Koprivne i pop Petar Vasid, a ne zna se točno da li je bio prisutan toliški gvardijan fra Stjepan Mikić-Švabić. Dogovor je bio da sva sela od Tinje do Bosne te Spreče i Save budu uključena u ovu bunu, koja je izbila u jesen 1858. godine. Svaki od viđenijih učesnika ovog skupa trebalo je da pripremi bunu i podigne narod u svome kraju. Oraški prota Stevan Avramović u saradnji sa Aćimom Stepanovićem iz Crkvi­ne, popom Markom Šimićem iz Batkuše i popom Nikolom Lukićem iz Obudovca, radi na nabavci oružja i municije potrebnog za naoružanje pobunjenika. Oružje je preuzeto u Vinkovcima i Vukovaru od Austrije, preko tamošnjih izbjeglica: Rista Jovičića zvanog »Čiko« iz Brvnika i Riste Jejića iz Crkvine. Postoje izvjesne pretpostavke da je čak oraški prota bio u tajnim vezama sa Milošem i Mihajlom, srpskim knezovima. Nabavljeno oružje iz Austrije plaćeno je stokom. Oko pet stotina volova i sto konja, dato je za tri hiljade pušaka i petnaest tovara baruta i olova. Javljeno je mještanima obližnjih sela da će vojni materijal stići lađom u vrbak kod Tišine. Obaviješteni svijet je na 23. i 24. 9. 1858. godine došao po oružje i municiju sa zapregom. Najviše ih je došlo iz sela Batkuše i Brvnika. Kako municija još nije prispjela, okupljeni mještani pomenutih sela su se sakrili u vrbak i obližnji kukuruz. Kad su lađe prispjele, i municija bila natovarena u zaprežna vozila, pojavio se Mehmed-aga sa vojskom iz Gradačca. Vlasnici su zaprege ostavili i počeli bježati kroz kukuruze, a Mehmed-aga naredi mještanima Tišine da svojom zapregom odvezu zaplijenjeno oružje i municiju u Gradačac. Usput je pohvatao rodbinu odbjeglih vlasnika zaprege, među kojima iz Batkuše: Marka Jovanovića, Niku Petrovića i Đorđa Kosanovića, Iliju Burđevića iz Brvnika i Lazara-Sofrena Tešića iz Donje Slatine. Kad je oraški prota saznao za ovu prijevaru, a indicije su da je to učinila jedna nepoznata žena iz Grebnica, koja je javila u Gradačac o prispijeću oružja i municije, uputio je Peru Stojančevića sa nekoliko drugova u Tišinu da pokušaju oteti municiju, koja je već bila odvežena u Gra­dačac. U znak odmazde Pero Stojančević sa družinom zapalio je đumruk u Bosanskom Šamcu. Ovo je ubrzalo izbijanje bune, i prve akcije odpočele su u Orašju palenjem begovskih čardaka, a prvi sukob pobu­njenika sa turskom vojskom odigrao se u Obudovcu, gdje je palo oko petnaest žrtava iz redova turske vojske. Mještani sela: Tolise, Donje Mahale, Matića, Boka, Oštre Luke, Žabara, Obudovca i Orašja sjedinjeni krenuli su iz Obudovca prema Lipiku, gdje ih je dočekala četa tur­skih vojnika koja je brojala oko tri stotine dobro naoružanih boraca. Turci su uputili regularnu vojsku kao pojačanje, obzirom da se »raja« masovno okupljala pod barjak prote Stevana Avramovića u bunu. Pred pobunjenu raju istupio je Selim-beg Gradačević, da ih pita šta traže? Prije nego što je uspio progovoriti, jedan od kraišnika opalio je iz puške i na mjestu ga usmrtio. Turci u prvi mah počeše bježati ali nizami (redovna vojska) sa golim sabljama napraviše hajku nad »rajom« govoreći: »Ha »bošnjak« beg ne bježi«. »Raja« im je odgovorala: »Nije raja došla da se bije sa carskim askerom (vojskom) nego s vama koji činite zulum »raji««. Nato su Turci okrenuli puške prema raji i u sukobu pade po nekoliko žrtava na obadvije strane. »Raja« se dala u bijeg u kome se desio pomalo komičan događaj zapisan od učesnika. »Jedan od pobunjenika htio je u bijegu priskočiti plot, ali mu je bila dugačka košulja, pa je zakvačila. Jadan junak strmoglavo viseći, koprcao se vičući: »Pusti turčine neću više nikada u boj«. U tom dotrča jedan od družine njegove pa ga skine s plota, ter tako čitav kući dođe«. Turci kao bijesni udare od Lipika kroz sela prema Savi. Na tom pohodu stradao je Obudovac, gdje su Turci počeli paliti kuće i druge zgrade, plijeniti goveda, odjeću i sve na što su nailazili. Kod crkve su turci uhvatili dvojicu mještana Obudovca na crkvenom pragu i obojici glave odsjekli. Jednom od mještana, skrbniku crkve, odsjekli su ruku i odveli ga živog pred Nuredin-pašu. Sa sobom su ponijeli dvije slike: jednu svetog Nikole i drugu Bogorodičnu. Došavsi pred Nuredin-pašu, optužili su skrbnika da je bio barjaktar, i da je te barjake nosio. Posto mu ih oni nisu mogli oduzeti, kako su to oni govorili, odsjekli su mu ruku da bi tako barjake oduzeli. Crkvene knjige u Obudovcu su pocijepane i spaljene, a sa njima spaljena je i pravoslavna crkva u Obudovcu. Crkva je inače bila sva u drvetu, sa vrlo niskom strehom, koja se mogla sa zemlje rukom dohvatiti. Iz Obudovca se turska vojska uputila ka Orašju gde je stigla 28. rujna 1858. godine. U Orašju je došlo do sukoba regularne turske vojske sa ustanicima, medu kojima su sudjelovali i mještani: Tolise, Donje Mahale, Kostrča, Ugljare, Orašja, Vidovica, Lepnice i Kopanica, sa ostalirn pobunjenicima pod rukovodstvom oraškog prote Stevana Avramovića. Turska vojska je uspjela slomiti otpor ustanika, spaliti Orašje, a preostalo stanovništvo, koje je u njemu ostalo, turska vojska je poklala u znak odmazde na podignutu bunu. Ustanak je još trajao u Trebavskom kraju gdje je vođa pokreta bio Hadži-pop Petko. Pokret je i tamo okončan posljednjim sukobom ustanika sa regularnom turskom vojskom na Dugoj Njivi. Prota Stevan Avramović je pobjegao k Orašja u Slavoniju, preplivavši na konju preko Save. Iz Slavonije prota je otišao u Srijem, gdje se ponovno susreo sä Hadži-pop Petkom, koga su Turci pokušali uhvatiti u Čobića Polju. Tamo se Hadži-pop Petko sakrivao po kućama, ali prije nego što je turska voj­ska došla u Čobića Polje, uspio je Hadži-pop Petko pobjeći u Slavoniju, a odatle se i on uputio u Srijem. Zajedno sa Hadži-pop Petkom Savu su presli: pop Marko Šimić iz Batkuše, pop Nikola Jukić iz Obudovca i pop Stanko Vukotić iz Vranjaka. U Srijemu su ih vojne vlasti predale patrijarhu Josipu Rajačiću, koji ih je poslao u manastir Krušedol. Pro­ta oraški Stevan Avramović premješten je iz Krušedola u parohiju Kragujevac, a Hadži-pop Petko u Kruševac. Gušenjem protine bune, Orašje je potpuno spaljeno, a preostali dio pravoslavnog stanovnistva smješten je na području današnjih Draganovaca. Pravoslavna crkva, koja je tada bila u selu Orašju, spaljena je zajedno sa čitavim Orašjem. Krajem 1858. godine došao je u Tuzlu carski povjerenik Mufetis Aziz-paša, koji se predstavljao kao potomak Sokolovića. On je pozvao »raju« iz okruga Bijeljine, Brčkog, Tuzle i Gradačca u Tuzlu. Na skupu je raja obećala Aziz-paši da ne bježi davati caru carevo, ali mole cara da ih ne prodaje zakupnicima. Preko Azk-paše molili su cara da im odsjekom odmjeri porez, a oni da ga sami pokupe i »hucumetu« (sudiji) daju. Na skupu su ponovo izražavali negodovanje zbog trećine moleći da se ista ukine, koja je samovoljom aga i begova uvedena prije deset godina. Ponudili su Aziz-paši da se begovima plaća devetina, a caru desetina, kao što su to i ranije plaćali. Aziz-paša ih je uputio kućama uz obećanje da će ih ponovo pozvati, kad to bude potrebno. Umjesto njih Aziz-paša je pozvao svećenike, govoreći im da ga je vlada poslala da raju umiri Svećenici su mu objasnili da je »raja« razočarana teškim stanjem, a sve što ona čini su ideje kneza Tome iz Bijeljine, Marka Žabarca iz Žabara, Nike Nikića iz Marković Polja, pop Jaćima iz Crkvine, fratra Stjepana Mikića-Švabića gvardijana toliške župe i prote Stevana Avra­movića iz Orašja, koji je kako je javljeno Aziz-paši pobjegao u Srbiju. Zaključak je bio da sve poglavice treba protjerati iz Bijeljine, Tuzle, Brčkog i Gradačca, i povezane ih, poslati u Carigrad, a da će se raja tek onda smiriti. Aziz-paša je naredio da se sa ovog skupa napiše mazbata-izjava, koju su trebali potpisati svi prisutni sveštenlci. Po ovoj mazbati-izjavi, pozivao je Aziz-paša jednog po jednog iz raje, objašnjavajući da je mazbata-izjava napisana po njihovoj želji i da je oni tre baju potpisati, otiskom prsta, pa će sve biti onako kako to raja želi. Neki pronicljiviji iz redova »raje«. odbijali su da potpišu mazbatu-izjavu sa motivacijom da ne znaju šta potpisuju. Tumač im je objašnjavao da u mazbati-izjavi piše sve ono što oni žele i traže od cara. Sa ovim je Aziz-paša okončao istragu o buni. Napuštajuci Tuzlu, na putu za Stambol (Carigrad) napunio je bisage dukatima. Početkom 1859. godine napustio je Mehmed-paša Bosnu, a novoimenovani paša pozvao je sve optužene u Sarajevo. Neki od pozvanih se nisu više nikada ni vratili, Među pozvanima bio je i toliški gvardljan fra Stjepan Mikić-Švabić, no, na zalaganje biskupa Šunjića, on je vraćen u Tolisu, ali su turske vlasti tražile njegov premeštaj. Pošto je fra Stjepan Mikić-Švabić počeo gradnju samostana, zamoljene su turske vlasti, posredovanjem fra Martina Nedića, da ostane u Tolisi do redovnih promjena, što su vlasti uslišale. Već 1860. godine, nakon kratkog vremena, napustio je Bosnu okrutni vezir Ćani, a došao je Osman-paša Skopljak, koji je u narodu ostao u dobrim uspomenama gradnjom drumova i mostova. Topal Osman-paša se nije protivio ni podizanju samostana, crkava i škola u Bosni. Dozvolio je čak da i zvona u selima smiju zvoniti, što je ranije bilo zabranjeno. Naseljavanje i podizanje današnjeg Orašja vezano ja za Topal Osman-pašu, koji je dao da se protjerani muhamedovci iz Srbije, nakon sukoba na Čukur-česmi 1862. godine, nasele u Brezovu Polju, Orašju i Šamcu. Ovaj kraj uz Savu imao je za, turske vlasti dvojaki značaj: vojnostrategijski i ekonomski. Zbog bune oraške i veza kršćana sä Austrijom, turske vlasti su nastojale da u pograničnom dijelu nasele islamsko stanovniütvo, u koje su imali viüe povjerenja za eventualnu odbranu od Austrije. Najzad, ovaj kraj nakon gušenja Protine bune, pošto je bivše Orašje spaljeno, bio je nenaseljen, a isti slučaj je bio i sa Šamcem. Topal Osman-paša savjetovao je sultanu Abdui Azizu da se ovi krajevi nasele prognanim islamskim stanovništvom iz: Šabca, Užica, Beograda i Sokola, što je sultan i odobrio. Kako je naseIjavanje izvršeno u vrijeme vladavine sultana Abdul Aziza, dobila su dva mjesta po njemu naziv, to su: Donja Azizija (Azizija Zir), današnje Orašje, i Gornja Azizija (Azizija Bala), danasnji Bosanski Šamac. U prvom valu naseljavanja u današnje Orašje doselilo se 241 domaćinstvo sa približno 500 članova. Već naredne 1863. godine Donja Azizija je bro-jala 250 kuća. Naseljavanje Donje Azizije vršeno je u etapama. Iz užičkog kraja u prvom valu se naselilo 140 domaćinstava, iz Beograda dose­lilo se 75 domaćinstava, iz Šabca 25 domaćinstava, a svega 4 domaćinstva se doselilo iz Sokola. Doseljenici iz Užica, Šabca i Sokola su isla-mizirani stanovnici najčešće iz Hercegovine, a jedino pravo tursko stanovništvo doselilo se iz Beograda. Ti doseljenici iz Beograda, koji se zbog različitog mentaliteta nisu mogli stopiti sa ostalim stanovništvom, nedugo poslije doseljavanja napuštaju Orašje i odlaze u Tursku. Nase­ljavanje sa područja Šabca i Beograda izvodilo se improvizovanim lađama rijekom Savom, za razliku öd doseljenika iz Užica i Sokola, koji su se karavanima prebacivali u Posavinu. Doseljenici su uglavnom bili trgovci imućni ljudi. Dolaskom trgovaca u Orašje i njihovim stalnim nastanjivanjem u Donjoj Aziziji, trgovište bi preneseno iz Utorkovišta (Targovišta) u Donju Aziziju, a Utorkovištu doseljenici dadoše novi naziv Donja Mahala, kroz koju su ovdašnji muslimani isli u Gornju Aziziju, prolazeći kroz jednu mahalu kojoj nisu poznavali naziv. Prenošenjem trgovišta iz Utorkovišta u Donju Aziziju, mijenja se pazarni dan i umjesto utorka, po kome je Utorkovište dobilo naziv, pazarni dan postaje svaki četvrtak u sedmici. Otvaranjem pijace u Donjoj Aziziji počinju se otvarati zanatlijske i dućanske radnje u pomenutom mjestu. Topal Osman-paša sagradio je čardak u Donjoj Aziziji o državnom trošku, i pozvao projektante iz Turske da isplaniraju novo-osnovanu varoš. Varoš je trebala bili sagradena po nacrtu Salih-efendije Mukevita u obliku šahovske table sa ulicama pod pravim kutom. Odmah je podignuta i džamija koja je u dimenzijama imala slijedeće mjere: dužina oko 21 m, širina oko 16,5 m sa minaretom visokim 25 m. Građevina je sazidana od kamena i cigle. Doseljenici Orašja, zbog teškog snalaženja u novoj sredini, dobili su izvjesne privilegije među kojima su: oslobađanje poreza i vojnih obaveza, a turske vlasti su im o svom trošku sagradile kuće, dajući im komad zemlje kao nadoknadu za izgubljenu imovinu u Srbiji. Osim džamije u Donjoj Aziziji je podignuta škola preko puta džamije, koja je imala karakter Ruždije (niže srednje škole). U toj školi su se izučavali predmeti kao i u drugim školama, a prednjačili su: matematika, zemljopis, povijest i svakako turski i arapski jezik. Ovu školu su pohađala i jevrejska djeca, njih nekoliko iz porodica što su živjele u Donjoj Aziziji. Dolaskom Austro-ugarske, u školi su radili kao učitelji austrijski vojnici, obrazovaniji ljudi. Od doseljenika sa užičkog područja među prvima se spominju: Beširevići, Bečevići, Berbići, Hadžiomerovići, Hećimovići, Dulovići, Džafići, Džakići, Isići, Hrustemovići, Tabakovići, Jusufbegovići, Tvice, Hadzihalilovići, Ćatići, Čehaići, Hasići, Saltovici, Colidi, Tukulji, Zlatkici, Krpici, Vajzovici, Tupaje i drugi, i uglavnom njihovi potomci su se održali tu i do danas što se može zaključiti upoređujući prezimena tada i sada. Sa područja Šabca Donju Aziziju su naselili: Pačukovići, Serezlići, Arnautalići, Meh-medalici, Arpadzici i drugi. Od porodica doseljenih iz Beograda do danas se kroz prezimena održalo potomstvo: Dervišbegovića, Cermimagica i Ma hmudspahica. Smirivanjem stanja u pograničnom dijelu izmedu Austrije i Turske dolazi do većeg priraštaja stanovništva u okolnim selima. Prema podacima izvadenim iz župskih knjiga za 1863. godinu selo Tolisa brojalo je 1.150 žitelja, a cijela župa brojala je 5.271 osobu, ne ubrajajući Vidovice i Domaljevac, koji su se već bili odcijepili od toliške župe. Prema podacima za vidovačku župu, u godini 1863. brojala je ova župa 1.691 osobu, a same Vidovice imale su 675 žitelja. Iste godine medu velikim mjestima pominju se sela Čobić Polje, Brvnik, Obudovac te Donja Mahala, koja se pod tim imenom prvi puta pominje 1863. godine, Žabar, Tišina i Domaljevac, koji kao župa broji 1.537 stanovnika, a samo selo Domaljevac brojalo je 1.080 žitelja. Ugljara, koja se ove godi­ne pominje pod tim imenom naseljavana je novim žiteljima iz Herce­govine, uglavnom zanatlijama, među kojima se pominje jedan od rijetkih zanata u ovom kraju zlatarski, po kome je veliki dio porodica, kao potomci, dobio prezime Zlatarevići. Oni su se naselili na periferiji Do­nje Azizije otvarajući zanatske radnje i dućane.

Dolaskom fra Martina Nedića za toliškog gvardijana, kao nasljed-nika fra Stjepana Mikića-Švabića, počinje gradnja nove crkve na Raščici, pored samostana koji je sagraden u vrijeme fra Stjepana Mikića, posredovanjem fra Martina Nedića kod Kuršid-paše u Sarajevu. Do ta­da su svećenici stanovali u Tolisi na močvarnom terenu, a Raščica je bila na uzvišenijem mjestu. Gradnja crkve na Raščici, koja je započeta, obustavljena je zbog Protine bune. Kako gradnja nije bila slobodna bez carskog fermana (pismene dozvole), obratio se fra Martin Nedić u Gradačac, kod tamošnjih vlasti, da preko njih dobije ferman. Zbog obmana u Gradačcu i zatezanja izdavanja traženog fermana, obratio, se fra Martin Nedić preko austrijskih vlasti na Carigrad. Bečki dvor je uputio konzula Jovanovića u Tolisu da ispita mogućnosti gradnje crkve, i nakon što je saznao da je Gradačac prilično udaljen, rekao je fra Martinu da može graditi crkvu, a da će stvar Austrije biti da isposluje kod Porte ferman. Nakon ove posjete Jovanovića, nije se mnogo čekalo na ferman. Glasnik iz Gradačca je došao po fra Martina Nedića da pode po ferman u Gradačac, što je ovaj i poslušao. Već drugi dan krenuo je fra Martin Nedić u Gradačac, ali je od hućumeta (suda) umjesto fermana dobio nekakvo pismo koje je sam sudija napisao i potpisao. Fra Martinu je to bilo sumnjivo i odbio je da primi to pismo: Ferman je bio stigao u Gradačac, all su tamošnje vlasti odugovlačile da ga predaju toliškom gvardijanu. Vrativši se kući, fra Martin je o svemu o vorne izvijestio austrijskog konzula u Sarajevu, a upozorio je i vezira Topal Osman-pašu da skrene pažnju sudijama u Gradačcu da ne prave »komediju«. Za kratko vrijeme, nakon ove intervencije, došla je poruka fra Martinu Nediću da je ferman stigao, i da može doći po njega u Gradačac. Fra Martin je odbio da pođe po ferman, a zahtijevao je da ga turski poslanici donesu u Tolisu. Vlasti iz Gradačca su ferman poslali, i on je u Tolisu stigao 11. 7. 1864. godine. Imajući ferman u ruci, fra Martin je položio kamen temeljac crkvi na Raščici. Graditelj ovog objekta bio je Đuro Eichhorn iz Osijeka, po nacrtu osječke gradske crkve, sa dva tornja na pročelju, rađena u romanskom stilu. Gradnja je definitivno okončana nakon sedamnaestgodisnjeg rada. Već 1875. godine u Tolisu je došao đakovački nadbiskup Josip Juraj Štrosmajer, pozvan na proslavu od fra Martina Nedića, preko koga je toliški gvar-dijan dobijao pomoć od Austrije. U gradnju je utrošeno u gotovu novcu 71.430, kruna ne uzimajući u kalkulacije dnevnice radnika, a njih je utrošeno oko 10.000.

Naseljavanje Orašja i otvaranje obrtničkih radnji i dućana uvjetovat će obilatnu razmijenu poljoprivrednih proizvođača iz okolnih sela sa obrtnicima i trgovcima iz Orašja, putem pijace   u   Orašju svakog četvrtka, te godišnjeg vašara 15. 8. svake godine. Gradnja nove varoši (Orašja) omogućila je zapošljavanje stanovnika susjednih sela. Podizanjem varoši stvara se u njoj kajmekaluk, što se u administrativnom pogledu izjednačava sa kotarom, ili kotarskom upravom. Prvi predstojnik kajmekaluka postao je Čerimaga, koji je došao iz Beograda, a obavIjao je službu pisara kod Topal Osman-paše. Položaj  stanovništva u Posavini u preostalom periodu turske uprave, do 1878. godine, nije se poboljšao i pored očekivanja »raje«, te su zbog toga   rado   prihvatili Austro-ugarsku okupaciju 1878. godine, koja im nažalost nije donijela nikakvo poboljšanje. Austro-ugarska ukida beneficije (povlastice) islamskog stanovništva u Orašju, Bos. Šamcu i Brezovu Polju; o oslobadanju poreskih obaveza i vojne službe. Ova posljednja obaveza pogađala je i kršćansko stanovništvo koje je regrutovano u austro-ugarsku vojsku. U Orašju je u austro-ugarskom periodu ostala uprava na nivou kotara, a u njenu jurisdikciju ulazio je i Bosanski Šamac kao ekspozitura. U toku 1890. i 1891. god. na čelu te uprave u Orašju bio je Hadži-Redžep Čatić koji se smatrao agom, a zamjenik mu je bio Ali-aga Hahmudsparhie. Početkom našeg stoljeća u vijeće kajmekaluka ulaze najbogatiji predstavnici sela, bilo trgovci, obrtnici ili zemljoposjednici. Tako se za 1901. godinu pominju članovi uprave u Orašju iz Donje Mahale Mato Živkovic i Mato Jurić, koji je obavljao i učiteljsku službu. U vrijeme Austro-ugarske okupacije, Orašje kao varoš se počelo brže privredno razviiati i na taj način stavljati okolna sela u zavidan položaj. Otvaraju se prvi dućani, među kojima se 1884. godine pominju dva, čiji su vlasnici Džakić Hasan i Abdurahman Nurkić. Trgovina ovog dijela Posavine usmjerena je na Austro-ugarsku, a osnovni artikli bili su stočarski proizvodi, od kojih je prednjačila trgovina svinjama, i voćarski proizvodi, naročito šljive, obzirom da je ovaj kraj tretiran kao šljivarski kraj. Trgovina je naročito bila razvijena neposredno pred prvi svjetski rat, što ilustriraju podaci da je samo 1914. godine iz ovog kraja izvezeno oko 31.000 tovljenih svinja, od čega oko 4.000 zaklane stoke, zatim oko 25.000 metričkih centi šljive. Za ovu godinu vezan je i rad prve klaonice u Orašju i otkupne stanice duvana, što svjedoci da je uzgoj duvana u ovom kraju sa vrlo starom tradicijom. Do ove godine sama varoš Orašje broji osam dućana, a oni se otvaraju i u selima: Donja Mahala, Bok, Žabar, i Obudovac od viđenijih trgovaca ovih sela. Za Orašje su do 1914. godine vezane i jos neke ustanove koje se pominju te godine, kao što su: pošta, telegraf, uprava, žandarmerijska stanica i osnovna škola. Zbog trgovačkih veza sa ovim krajem Austro-ugarska je sagradila žeIjezničku prugu do Save, koja je na taj način vezivala Orašje i susjedna sela sa Austro-ugarskom. Sa početkom XX stoljeća naseljavanja ovog kraja u širim razmjerama bila su okončana. Već su konstituirana sva naselja koja i danas postoje, i koja su uz manje izmjene zadržala današnje osobine kako po strukturi stanovništva tako i po lokaciji i unutrašnjem razmještaju porodica, koje su se stalno uvećavale i širile na svom dijelu zemljišta. Zbog toga su sva sela današnja prema tradiciji iz prošlosti zadržala unutrašnju podjelu bilo prema prezimenima, bilo prema nadimcima potomaka, bilo prema njihovom zanimanju. Za primjer se može uzeti selo Kostrč, koji je podijeljen na zaseoke koji su tim putem naziv dobili, a među zaseocima može se uzeti nekoliko primjera: Sindžirevići, Kajkići, Majstorovići, Kaurnovići, Kondžici, Martići, Miškeljici, Švabići, Dukičini, Preslići i drugi.


Anto Baotić

Prilog toponomastici i porijeklu
stanovništva u Posavini

O tome kako su naša sela dobila svoja imena, tko su bili njihovi začetnici, kada i iz kojih krajeva su se naselili u ovu našu Posavinu, ima vrlo malo podataka. Ova materija i nije bila predmet nečijeg detaljnijeg istraživanja ili nije objavljena i znanstvenim knjigama bilo koje prirode.

U želji da nešto više saznamo o kraju u kome živimo, o ljudima od kojih vodimo porijeklo i o današnjem stanju u selu, pozvao sam u pomoc legende i predanja, koja su se zadržala do današnjeg dana i koja, iako nisu potpuna istina, »uvijek u sebi nose zrno istine«. Za-bilježio sam ih od ljudi koji su i sami po jedna legenda sacuvana iz te prošlosti. U ispitivanje istinitosti onoga što sam čuo nisam se upu-štao. Nisam ni mogao, a i namjera mi je bila drugačija — da na nekoliko stranica ove edicije što vjernije prenesem sve te priče, onako kako sam ih čuo iz usta sagovornika, koji su najčešće bili i najstariji ljudi u selu, a koji su i sami naglašavali da su čuli to od svojih starijih. Zbog relativno kratkog vremena koje mi je stajalo na raspolaganju za obavljanje ovog posla, nisam porazgovarao sa svim onima koji nešto znaju o svom selu, o sebi i svojim precima, i sigurno je veliki broj podataka ostao ne registriran.

Podatke koje sam prikupio svrstao sam u dva dijela. U prvom će biti riječi o imenima sela i o položaju koji su nekada zauzimala, u drugom, o zaseocima na koje se sela dijele i o porijeklu stanovnika koji sada žive u njima.

Selo BOK, prema pričanju Bočana, dobilo je ime po Bokovi­ma koje prave rijeke Briježnica i Gojmer, izmedu čijih tokova, upravo po ovima bokovima, je ono i smješteno.

U DONJOJ MAHALI su mi pričali da se njihovo selo nekada zvalo TRGOVIŠTE, a nešto kasnije i UTORKOVIŠTE, sto sa današnjim imenom nema ničeg zajedničkog.

Pavo Bobić iz Donje Mahale priča da je od starijih čuo da je ime TRGOVIŠTE došlo od tuda što je to bilo glavno trgovačko mjesto za područje cijele Posavine. Najviše se trgovalo solju. Trgovina se odvijala pod ogromnom topolom, koja je bila toliko velika da se u nju moglo, u slučaju kiše i potrebe, skloniti i po dvadeset osoba.

U početku se trgovalo svakim danom, bez ustaljenog reda. Ka­snije su ljudi utvrdili da to bude jednom nedjeljno, i to u t o r k o m. Zbog dana kojim se kasnije trgovina odvijala ime TRGOVIŠTE zamjenjeno je imenom UTORKOVIŠTE.

Ime Utorkovište zadržalo se sve do dolaska na vlast Aziza sultana godine 1863. po kome su Turci Bosanski Šamac nazvali Gornjom Azizijom, a Orašje Donjom Azizijom. Izmedu Gornje i Donje Azizije, turska država je napravila put koji je prolazio kroz Utorkovište. Prolazeći ovim putem, Turci su prolazili i kroz Utorkovište, kome nisu znali ime i koje je za njih predstavljalo samo jednu MAHALU. Pošto je ova MAHALA bila blize Donjoj Aziziji, to jest danasnjem Orašju, oni su joj dali ime DONJA MAHALA.


Selo JENJIĆ dobilo je ime po turskoj riječi YENI (JENI), što u prijevodu znači novi — novo selo, a Kopanice po njivama kopanicama, gdje su ljudi ranije kopali zemlju za pravljenje opeke, kao i gdje su obrađivali zemlju, kopali, na koje su se preselili sa kućama, nakon što je u prvobitnom naselju (područje Glozanjaca) zavladala kolera koja je zaprijetila uništiti čitavo naselje.

Za KOSTRČ legenda kaže da je dobio ime po KOSTREŠ Harambaši koji je sa svojom družinom, bježeći od turske potjere, naišao i kroz ovaj kraj, tada pust i nenaseljen. U bari, i danas postoji, obraslom trskom i šumom, sklonio se od turske potjere. Po njemu se najprije bara nazvala KOSTREŠ BARA, a prve kuće i naselje KOS­TREŠ. Vremenom je ime Kostreš promijenjeno u ime KOSTRČ.

Po jednoj drugoj predaji Kostrč je dobio ime po ptici KOSU. Naime, pokojni Pejo Baotić je pričao da je čuo od svog djeda, jednog od prvih stanovnika Kostrča, da je područje današnjeg Kostrča bilo obraslo visokim drvećem i da je tu bilo mnogo KOSOVA ptica, koji su t r č al i po ovom drveću, i da je upravo od riječi kos t r č i i selo dobilo ime KOSTRČ, bez onog posljednjeg slova »i«.


U MATIĆIMA sam čuo nekoliko priča o tome kako je selo do­bilo ime.

Po jednom predanju prvi ljudi koji su naselili područje današnjih Matića bila su tri brata hajduka, porijeklom iz Semberije, i to: Matuz, Dabo i Čovo. Matuz je bio najstariji od braće i novonastalo naselje dobilo je ime po njemu — MATICI.

I po drugoj predaji, legendi, kaže se da su Matići dobili ime po svom prvom stanovniku. Samo ovdje se kaže da su to bili m a j ka ikćerka, mat(i) i (k)ći. U Matiće, tada nenaseljeno područje, došla je negdje iz Slavonije, usamljena djevojka sa vanbračnom djevojčicom. Napravili su kolibu i tu nastavili živjeti. Kasnije su područje u okolini počele naseljavati i druge porodice.

U Čović Polju sam zabilježio da su Matići dobili ime takode po prvom svom stanovniku, ali to nije bio Matuz, nego Matija, čobanin koji je sa bratom Josipom najprije doselio u Čović Polje, gdje se zadržao nekoliko godina, dok porodica nije postala brojnija, a potom ostavio brata (od Josipa su Josipovići u Čović Polju) i preselio sa porodicom na područje današnjih Matića.

Ivo Mikic iz Matića priča da je druga i treća verzija o imenu Matića izmišljena i da je jedino istinita ona  prva, po kojoj su Matuz, Dabo i Čovo bili prvi stanovnici, jer, današnji potomci Matuza i Dabe (Matuzović i Dabić imaju najbolje parcele zemljišta u Matićima, što znači da su oni bili ti koji su prvi sebi birali ono što je bilo najbolje.

I u OŠTROJ LUCI, kao i u Matićima, čuo sam nekoliko različitih priča o imenu sela.

Prema pričanju pokojnog Luke Brkića, koga je zanimala prošlost sela, Oštra Luka je dobila ime po nekom Hercegovcu Luki, uvijek oštrom i odriječitom čovjeku. Kažu, kada bi njega netko nešto pitao, on ne bi mnogo govorio, ali ono što kaže bilo je kratko i oštro, a i poštovalo se jer je on bio i najstariji u selu. Kada se broj porodica povećao, mještani, da bi sačuvali sjećanje na svog pradjeda, o š t r o g Luku, selo prozvaše OŠTRA LUKA.

Drugi pak pričaju da je Oštra Luka dobila ime po svojim stanovnicima koji su po prirodi bili oštri, skloni tučama, te da su ih zbog toga i bili protjerali iz Tuzle, odakle, po ovoj priči vode porijeklo, i da su se napokon usidrili na današnjem mjestu. To je bilo novo pristanišite, nova luka oštrih ljudi — OŠTRA LUKA.

Postoji i priča po kojoj je Oštra Luka dobila ime po oš t r i m l u k a m a koje rijeka Tolisa pravi oko ovog sela.

Za TOLISU se zna da je dobila ime po rijeci Tolisi koja protiče kroz ovo selo. Ona se nekada zvala i Donja Tolisa, jer se nalazila na donjem toku rijeke Tolise.

U Tolisi sam čuo i to da je Tolisa nekada nosila ime TOPOLOVAC i da se nalazila na mjestu današnjih njiva Topolovac, a da je ime dobila po tada najbrojnijem drvetu na tom podrucju — TOPOLI.

Selo UGLJARA je dobilo ime po tome što je nekada u ovom selu, koje je bilo bogato šumom, paljen ugalj. Priča se da su ugalj palili kažnjenici koji su iz Slavonije, tada druge države, da bi iz-bjegli izdržavanje kazne i služenje vojne obaveze, preko Save bježali na bosansku stranu. U to vrijeme u Ugljari se nalazilo nekoliko peći za paljenje uglja. Ljudi koji su palili ugalj zvali su se u g l j a r i, a selo koje su oni podizali, uglavnom zasnivajući porodice sa ovdašnjim djevojkama, nazvano je UGLJARA.

ORAŠJE je po mišljenju mnogih svojih stanovnika dobilo ime po o r a s i m a, kojih je tada bilo u izobilju. Medutim, ima i onih koji pričaju da je Orašje dobilo ime po tome što je naselje u dva tri navrata paljeno i da se prvobitno nazivalo OGORAŠJE (ogorjelo od vatre) a da je tek poslije nastalo ime ORAŠJE.

Na podrucju današnjeg Orašja živjelo je pravoslavno stanovništvo. Ono je, poslije Protine bune, raseljeno na područje današnjih Gajeva, a mjesto Orašje je dobilo ime DONJA AZIZIJA, po AZIZU sultanu koji je tada bio na čelu Turske države.

VIDOVICE su dobile ime po sv. V i d u, zaštitniku slijepih. Naime, u Vidovicama sam čuo priču kako je u familiji prvih stanov­nika ovog sela, nekih Župarića koji su u Posavinu došli od Omiša (i danas ima tamo Župarica) jedan član obitelji imao slab vid. U to vrijeme slijepi i oni koji slabo vide kao hodočasnici išli su u Prag, u crkvu sv. Vida, s nadom da će im se povratiti vid kada se pomole na svečevom grobu. Među hodočasnicima bio je i ovaj mladić. Navodno, on se vratio iz Praga sa zdravim očima i dobrim vidom. U znak sjećanja i zahvalnosti na ovo putovanje i ovog sveca, Župarici, sa Mikićima, koji su  nešto kasnije doselili, su u naselju podigli kapelicu sv. Vidu a naselje oko te kapelice nazvali VIDOVICE.

Prikupljajući podatke o imenima naselja saznao sam da se mnoga od naselja nisu nalazila na današnjem mjestu, te da su neka od njih mnogo starija nego li se to misli.

Bočani smatraju da je njihovo selo jedno od najstarijih na ovom našem području i pričaju da je nekada davno postojalo naselje, na mjestu današnjeg starog groblja, u koje se još uvijek mnogi Bočani kopaju, iz vremena Ilira ili Kelta i u prilog tome iznose da i danas na tom mjestu postoji kamena ploča sa tekstom koji nije odgonetnut, i da se tada to naselje zvalo SVETO SELO. Danas ovo područje Bočani zovu STARO SELO, iako tu više nema ni kuća ni stanovnika.

Takođe, stariji Bočani pričaju da je na današnjim Obrovcima (tu danas završava kraj Kamenjaša) postojalo naselje koje se zvalo ORLJEVAK. Tek kada je izgraden put od Bos. Šamca prema Savi, koji je išao kroz današnji Bok, ljudi su počeli napustati svoje prvobitne domove i preseljavati se na zemljište oko novog puta, gde su se do danas zadržali.

Čović Polje je nekada zahvatalo daleko šire područje nego što ga danas zahvata. Zna se da je dio Donjeg Žabara i Lončara pripadao ovom selu.

I za Donju Mahalu ljudi pričaju da se nekada nije nalazila na ovom mjestu. Trgovište, odnosno Utorkovište, pa i Donja Mahala, nalazili su se blize rijeci Savi, na njivama danas poznatim pod ime-nom KUĆISTA. Ali, dolaskom turske vladavine, Turci koji su splavima vozili robu Savom, najviše sol iz Vidina (tada poznata turska kazniona) napadali su ove ljude pored Save, pljačkali ih, i ljudi su bili prinuđeni da se povlače više u unutrašnjost. Krčili su šume i podizali nove domove. U Donjoj Mahali, po ovim krčevinama, se danas jedan dio sela zove KRČEVINE. Na Kućistima, pored Save, ljudi su izoravali lonce i drugo posuđe.


Kopanice su se prvobitno nalazile, prema pričanju Mate Župarića, na području Glošanjaca, pored desne obale Save. Selo je bilo ušoreno i gusto naseljeno. Stanovnici su se bavili ribolovom i nešto manje zemljoradnjom. Kilometar do dva od sela nalazile su se njive k o p a n i c e. Kada je zavladala kolera, koja je opustošila selo, preživjelo stanovništvo napustilo je selo i podiglo nove domove na današnjem mjestu. Sjećanje na te dane i danas duva groblje pomrlih od kolere u Gajevima.

Ni Kostrč se nije uvijek prostirao pored Kostrčke bare. Kostrčke kuće nekada su, prema pričanju pokojnog Ivanca Kolarevića, bile smještene na gredama izmedu dva Crnca koje danas razdvaja put za Matiće. Kada su se Ijudi preselili na novo, današnje mjesto, nema podataka.

Za vrijeme turske vladavine Lončari nisu ni postojali kao selo iako se na području današnjih Lončara nalazilo kuća i stanovnika. One su tada pripadale selima: Čović Polje, Donji Žabar i Krepšić.

Neposredno, pored bare Crnac, na mjestu današnjeg groblja, i prvi stanovnici Matića, braća Matuz, Dabo i Čovo podigli su svoje kolibe. Kada su vidjeli da Crnac ne teče, prenijeli su svoje kolibe bliže Briježnici u Medvači, gdje su i prvu vodenicu napravili.

Interesantno je napomenuti da se gotovo sva sela kao što se gradovi dijele na ulice, dijele na krajeve, zaseoke, i da su mnogi od krajeva kao i sela dobila imena po raznim obilježjima. Istina u seli­ma sa srpskim stanovništvom krajevi se najčešće zovu po prezimenu jedne od familija koje žive u tom kraju, a koje su po pravilu ili najbrojnije ili najstarije u tom kraju, dok u selima sa hrvatskim stanovništvom to je rijetki slučaj, mada ima i takve podjele.

Selo Bok se dijeli na četiri kraja: Srednja Mahala, Kosići, Džijani i Kamenjaši. U SREDNJOJ MAHALI žive: Krištići, Jozići, Neretljaci i Markovići; u KAMENJAŠIMA: Kamenjaći i Kosići; u KOSIĆI-MA: Filipovići, Kosići, Perići, Tomići i Lovrići; i u DŽIJANIMA: Džijani i Vidovići. Vidovići su se ranije prezivali Džijani.

Bočani pričaju da porijeklo vode iz Hercegovine i da njihova prezimena upravo i nose obilježja karakteristična za Hercegovinu. Kamenjaši vele da su prezime i dobili po kamenitoj Hercegovini, Neretljaci po Neretvi, Kosići po kosim liticama ili dobrim koscima.

Čović Polje je podijeljeno u četiri kraja — mahale. To su: Topić, Vuković, Ignjić i Jurišić mahala.

U TOPIĆ mahali žive: Živkovići, Mirosavljevići, Marijanovići, Markovići, Ivanovići, Popovići, Jovanovići, Vasiljevići i Lukići; u VU­KOVIĆ mahali: Tomanovići, Stevanovići, Stevići, Nikolići, Mitrovići i Žigići; u IGNJIĆ mahali samo Ignjići; i u JURISIĆA mahali: Mirkići, Jurišići, Josipovići, Babići, Lazići, Zorići i Cvijanovići.

......


Donja Mahala se dijeli samo na tri zaseoka — kraja, iako je jedno od najvećih sela u Bosni i Hercegovini. Dijeli se na Krčevine, Crne njive i Čajića kraj.

U KRČEVINAMA žive: Bernatovići, Filipovići, Vincetići, Matkići, Damjanovići, Evići, Baotići, Matuzovići, Edli, Mikenac, Markići, Božići, Đurići i Džoići; u CRNIM NJIVAMA: Živkovići, Prgići, Vukovići, Benkovići, Baotići, Martinovići, Pejići, Klaići, Bartolovići i Grzići; u ČAJIĆA kraju: Maskaljevići, Iliševići, Stanići, Vincetići, Pejići, Ju-rići i Lukačevići.

Stanovnici Donje Mahale uglavnom vode porijeklo iz slavonskih krajeva. Medutim, Pavo Klaić — Bobić mi je pričao da su njegovi doselili iz Bobovca kod Sutjeske (otuda i naziv Bobić) i da je imao prvobitno namjeru (pradjeda) da prijeđe u Slavoniju, ali da mu se na putu na rijeci Savi ispriječila jaka Turska straža, k o r d o n i, i da se sa porodicom zadržao pored Save, na Kućištima, sa kojih je nakon desetak godina, da bi izbjegao pljačku turske vojske preselio u unutrašnjost sela, na današnje mjesto. Drugi Klaići vode porijeklo iz Sutjeske od nekog Čorića koji je došao ženi u kuću i uzeo njeno pre­zime kako bi Turcima, od kojih je i pobjegao, sakrio svaki trag. Majstor Pavo Baotić priča da su Baotići, njegov rod, porijeklom iz Bugojna.


............


Jenjić su naselili preseljenici iz Kostrča (Miskovići), Ugljare (Knezevići), Vidovica (Janjići, Peršići, Prgići, Maršići) i iz Bolca (Ka­menjaši).

Kostrč je podjeljen na pet krajeva. To su: Mikići, Pejići, Miškovići, Kajkići i Luliševići.

U MIKIĆA kraju žive: Mikići, Živkovići, Mijići, Miškovići, Milići, Šošići, Pejići, Jukići, Rubonjići i Lukač; u PEJIĆA kraju: Živkovići i Bernatovići; u MIŠKOVIĆA kraju: Miškovići i Dominkovići, u LULI-ŠEVIĆA kraju: Miškovići i Miličići; i u KAJKIĆA kraju: Baotići, Vin­cetići, Brezovići  i  Živkovići.

Mikići su u Kostrč doselili iz Bačke, Baotići i Vincetići iz Donje Mahale, Brezovići iz Slavonije.

Stanovnici Kopanica su svrstani u tri kraja: Markovići, Bijelići i Bartovljani.

U MARKOVIĆA kraju žive: Markovići, Mitrovići i Iljići; u BIJELIĆA kraju: Bijelići, Jovići, Orkići, Mićanovići, Kojići i Markovići; i u BARTOVLJANIMA: Mikići, Pavkići, Miličići, Markovići, Mićano­vići, Grgići, Stanišići, Petrovići, Lukačevići, Jakšići Ristanići, Stanišići, Sarići.

Najstariji rod u Kopanicama su Župarići. Priča se da su oni, odnosno neki Župara Marko i njegovih 6 sinova, doselili iz Dalmacije i da su bili ribari. Od njih danas vode porijeklo: Župarići (najbrojnija famillja), Pavkići, Iljići, Lovrići, Nikići, Iljanovići, Markovići i Aničići. Poslije Protine bune u Kopanice su doselili i Ristanići i neke druge porodice.

Selo Matići se dijeli na: Crnu Mlaku, Mikiće, ranije Onokrajci i Medvaču.

U CRNOJ MLAKI zive: Miškovići, Živkovići i Karlovići; u MIKIĆA kraju: Mikići, Draganovići, Orkići, Markovići i Pejići; i u MEDVAČAMA: Dabići, Martinovići, Orkići, Matkići, Mikići i Nikolići.

Od prvih stanovnika Matuza i Dabe, koji su po jednoj priči doselili iz Semberije a po drugoj od Gradačca, u koji su došli od primorja, vode porijeklo: Matuzovići, Dabići, Mikići, Pejići, Draganovići i Orkići a i Markovići. Za Karloviće se priča da su doselili iz Karlovaca, mnogo kasnije.

Šepići, Špijonjaci, Tuzlani, Šošići i Matijaševići su krajevi na koje se dijeli današnja Oštra Luka.

U ŠEPIĆIMA žive: Pejići, Oršolići, Vinkovići i Kopići; u ŠPIJONJACIMA: Arlovići; u TUZLANIMA: Delići, Mutabdžići, Krištići; u ŠOŠIĆIMA: Šošići, Brašnići i Delići; i u MATIJAŠEVICIMA: Kopići, To-pići i Maroševići. Špijonjaci i Tuzlani dobili su ime po stanovnicima koji su u Oštru Luku doselili iz Špionice i Tuzle, Šepića kraj po nekom djedu koji je bio šepav. Za Šošice se priča da porijeklo vode iz Hercegovine, dok se za Kopiće zna da su doselili iz Babine Grede.

Poslije Protine bune i razaranja starog Orašja, koje su Turci, zapalili, pravoslavno stanovništvo se razbiježalo u okolna sela, a na prazan prostor, malo zapadnije, naselili su se iseljenici iz Užica i Šapca, formirali novo naselje DONJU AZIZIJU.

Pored Užičana i Šapčana u Orašje je doselilo i nekoliko porodica iz Beograda (to su bile isključivo begovske porodice) i iz Niša. Priča se da su prve na području Orašja doselile porodice Sejdića i Pervanovića.

Tolisu sačinjavaju ovi Krajevi: Markovače, Ostružani, Albanija sa Critežima i Orsolići sa Kobašima.

U MARKOVAČAMA zive: Nedići, Damjanovići i Vukići; u OSTRUŽANIMA: Dominkovići, Nedići, Maroševići, Pejići i Vincetići; u ALBANIJI: Dominkovići, Oršolići i Petrovići; i u ORŠOLIĆIMA: Oršolići, Kobaši i Mijatovići.

Za kraj Albaniju priča se da je dobio ime po tome što su ljudi koji žive u njemu oduvijek predstavljali opoziciju, što su navodno bili zaostaliji od ostalih, i što su voljeli da se tuku.

Oršolići su u Tolisu doselili iz Otoka, ali se priča da je to njihovo doseljenje predstavljalo samo povratak na staro ognjište koje su napustili kada je turska država došla na vlast. Kobaši su porijeklom iz Kobaša.

Ugljara se dijeli na: Dusine, Porobiće, Lilića kraj i Sredinu sela. U ovim krajevima žive: Benkovići, Porobići, Zlatarevići, Kneževići, Bao­tići, Filipovići, Miškovići, Živkovići, Grbišići, Miličići i Sarvaši.

Porobići vode porijeklo iz Mostara. Njihov pradjeda, Musliman, tamo se potukao, ubio čovjeka i morao je pobjeći iz rodnog kraja. Zaustavio se u Ugljari, i kao opančar počeo da radi kod Mate Živkovića — Bure. Mato Živković mu je, kao dobrom radniku, poklonio nešto zemlje i on je napravio kuću, zasnovao porodicu i prešao u katoličku vjeru. Imao je braću u Mostaru i Bosanskom Brodu. Kata Porobić iz Ugljare mi je pričala da se i ona sjeća jednog od dida, dide Jusufa, koji je često navraćao u Ugljaru i kao imućan čovjek (imao dućane u Bosanskom Brodu) pomogao i podizao bratovu unučad, koja su rano ostala bez oca. Zbog toga njihovog porijekla mnogi su u selu ovaj kraj zvali Zvornikom, a nije rijedak slučaj da ga i danas tako nazovu, a djevojke iz njega BULAMA, što je djevojkama sve do nedavno prestavljalo ozbiljnu teškoću i oko udaje.

Po pričanjima, Zlatarevići su ciganskog porijekla. Naime, priča se kako je neki mladić Ivo došao da se okupa na Savi. S druge strane Save su se kupale djevojke. Jedna od njih ga je pozvala u društvo. Kada je Ivo prišao bliže vidio je da je Ciganka. Ciganka je imala mnogo dukata i obećala Ivi da će mu dati sve dukate ako je uzme za ženu. Pošto Ivo nije bio oženjen preveo je Ciganku preko Save i oženio se njome. Nešto zbog zlata koje je Ciganka donijela u rniraz, nešto i zbog imena Zlata, kako se zvala Ciganka, Ivini potomci su dobili prezime Zlatarevići.

Grbešići, kao i Porobići, doselili su iz Hercegovine, a ostale porodice, uglavnom, vode porijeklo od slavonskih kažnjenika i onih koji su u Bosnu bježali preko Save, kako bi izbjegli služenje vojne obaveze.

Lilića kraj se do prije nekoliko godina zvao i Bukovače, tako ga i danas mnogi stariji stanovnici zovu, a ime je dobio po bukovoj šumi koje je tu bilo mnogo.

Selo Vidovice se dijeli u tri veća kraja: Liparski, Matanovića kraj i Trnjak mahalu.

U LIPARSKOM kraju žive: Ivkići. Matanovići, Kobaši, Maršići, Klarići, Janjići i Babići; u MATANOVIĆA kraju: Matanovići, Kneževići, Dominkovići, Šokići, Župarići, Kobaši, Madžari, Grgići, Bijelići, i Pe­trovići; i u TRNJAK MAHALI: Klarići, Ivkići, Janjići, Tomaševići i Doknjaši.

Liparski kraj dobio je ime po lipovom drveću.

I danas u Lipar-skom kraju postoji još jedna lipa koja i predstavlja početak Liparskog kraja.

Prema pričanju Župarića Ive, Župarići vode porijeklo iz Omiša, gdje i danas ima ovog roda, dok znatan dio rodova vode porijeklo od preseljenika iz sela Tolise. Jedan zaseok, kao i u Tolisi, naziva se Albanija.

Zna se da su Mikići (Kraišnikovići) doselili u Vidovice iz Kostrča. U Kostrču su bila četiri brata Mikića. Jedan je ostao u Kostrču i od njega vode porijeklo Kneževići, drugi je otišao u Vidovice, od njega su Mikići, treći je došao u Jenjić, a četvrti u Donju Mahalu, gdje su njegovi potomci Čikići — Martinovići.

Bukova Greda se dijeli na Kamenjaše, Ivanoviće i Bukovljane.

U KAMENJAŠIMA žive: Božići i Vasiljevići; u IVANOVIĆA kraju: Ivankovići i Dominkovići; i u BUKOVLJANIMA: Gavrići, Cvijanovići, Petrovići i Maksimovići.

Kamenjaši su dobili ime po nekom kamenu koji na sred toga kraja stoji od starina. Ivanovići i Dominkovići su porijeklom iz Gareva a Maksimovići iz Zasavice.

U Lepnici žive familije: Božići, Blagojevići, Ristanići, Babići, Jankovići, Petrovići, Pojatići i Ilići.

U selima u kojima žive Hrvati obično svaka familija ima po dva prezimena, jedno uže i jedno šire. Ono prvo je šire i starije, to je sudsko prezime. Njega je fiksirala administracija i po njernu se lica upisuju u matične knjige i u druge zvanične akte. Nije rijedak slučaj da u pojedinim selima i po pedeset kuća ima isto prezime. Drugo je uže i više familijarno. Tako se zovu ogranci rodova koji su nastajali u novije vrijeme i to se prezime najčešće upotrebljava samo u selu. Tako, na primjer, među Živkovićima u Kostrcu su: Pranjići, Pejići, Savići, Kondžići, Marucići, Banovići, Tomići, Sindžirevići, Adžimarići, Čokići, Đukičini i Šimići. Ovakvih primjera ima mnogo i u drugim selima.

 

 

 

 

DaNe-Tech

 

City Center In Orašje

 

MAXI Orašje